Zadržat ću te
Ispod trepavica
Nećeš ni znati
Da si ukraden
I da te nema
Tu gdje jesi
Da živiš smijehom
Dušom, dodirima
U mojim mislima
Zadržat ću te
Kao sjeme
Rijetkog cvijeta
Dragocjenog
Na sigurnom
Usađena
Zadržat ću te
Da te sačuvam
Da se ne izgubiš
Slučajno, u prolazima
Između noći i jutra
I da te mogu vratiti sutra
Ako poželiš
Ostat ću živa
Ostat ću vjerna
Nama u pjesmama
***
"Ljubav će naći put stazama na kojima se i vukovi boje loviti." George Gordon Byron
Diana Brkić
Začuđena vlastitim reakcijama na izolaciju, coronu, sve mjere i strahove koji lebde zrakom, našla sam način na koji olakšavam sebi, ali, kažu prijatelji, i njima. Kroz poeziju koju objavuljem na svojemu Facebook profilu. Počelo je vrlo ljutito, a možda i iz nemoći jer ljudi nisu ozbiljno shvaćali mjere koje su nam bile zadane, svojim ponašanjima ugrožavali sebe i sve oko sebe, a ja sam se našla u kući u društvu mačke, a moja djeca nisu bila uza me, ni majka, ni brat, ni itko blizak da ga zagrlim i da se utješim. I bilo je teško, i još uvijek jest. Prešla je ta poezija onda u nešto ritualno, uz prvu jutarnju kavu (jednom sam objavila pjesmu tek popodne pa sam bila „oštro“ upozorena da remetim sklad) i traje još uvijek.
Prva suza ostavi trag
Sve druge krenu njenim tokom
Zađu negdje pod kožu duboko
Ni ne trepneš, biće si od soli
I nema toga straha i te boli
Koja dušu ne zaguši
Samo ako dopustiš
Ako se prepustiš
Ranama
A sunce je vani
Novo doba se budi
I svijet se čudi
U nama
Zašto ljubav uzimamo kradom
Zašto se ne smijemo
Ne igramo
Ne letimo
Kao čiope nad Gradom
A znamo
Tom nebu pripadamo
***
"Jedna od najhrabrijih stvari koje možete učiniti je prepoznati sebe, znati tko ste, u što vjerujete i gdje želite ići.” – Sheila Murray Bethel
Diana Brkić
Začuđena vlastitim reakcijama na izolaciju, coronu, sve mjere i strahove koji lebde zrakom, našla sam način na koji olakšavam sebi, ali, kažu prijatelji, i njima. Kroz poeziju koju objavuljem na svojemu Facebook profilu. Počelo je vrlo ljutito, a možda i iz nemoći jer ljudi nisu ozbiljno shvaćali mjere koje su nam bile zadane, svojim ponašanjima ugrožavali sebe i sve oko sebe, a ja sam se našla u kući u društvu mačke, a moja djeca nisu bila uza me, ni majka, ni brat, ni itko blizak da ga zagrlim i da se utješim. I bilo je teško, i još uvijek jest. Prešla je ta poezija onda u nešto ritualno, uz prvu jutarnju kavu (jednom sam objavila pjesmu tek popodne pa sam bila „oštro“ upozorena da remetim sklad) i traje još uvijek.
Da sam sad mala
Sakrila bih se u djedov
Dlan.
Znam svaki god
Vremena u otisku mu prsta,
I snagu, toplinu,
Dubinu muke
Kroz koju prošle su te ruke.
Da sam sad mala
Bila bih od svijeta
Sigurna.
***
Da je živ, moj djed bi sutra slavio rođendan.
Da je živ, moj djed bi me naučio plesti vrše i košice.
Da je živ, barka bi plutala mirna i čekala me.
Da je barem moj djed živ!
Diana Brkić
Začuđena vlastitim reakcijama na izolaciju, coronu, sve mjere i strahove koji lebde zrakom, našla sam način na koji olakšavam sebi, ali, kažu prijatelji, i njima. Kroz poeziju koju objavuljem na svojemu Facebook profilu. Počelo je vrlo ljutito, a možda i iz nemoći jer ljudi nisu ozbiljno shvaćali mjere koje su nam bile zadane, svojim ponašanjima ugrožavali sebe i sve oko sebe, a ja sam se našla u kući u društvu mačke, a moja djeca nisu bila uza me, ni majka, ni brat, ni itko blizak da ga zagrlim i da se utješim. I bilo je teško, i još uvijek jest. Prešla je ta poezija onda u nešto ritualno, uz prvu jutarnju kavu (jednom sam objavila pjesmu tek popodne pa sam bila „oštro“ upozorena da remetim sklad) i traje još uvijek.
