Zidovi razdvajaju. Omeđuju. Pregrađuju. Oni su gotovo uvijek prepreka. No, na Gorici svetoga Vlaha postoji jedan sasvim neobičan zid. On doista pregrađuje, ali nikako nije prepreka. Dvije obitelji koje ga dijele, dok on dijeli njihove tarace i đardine, prelaze ga bez teškoća. Kod njih se kaže - preskaču. I to bez obzira na dob; od djece do none. Mora se priznati, preskakanje je olakšano skalama s jedne bande. Te male skale, naknadno dodane, vrlo su važne jer se zid zna prijeći i nekoliko puta dnevno. E, to su dobrosusjedski odnosi!
U vrijeme karantene zid se nije preskakao. Naprotiv, zid je dobio još jednu funkciju – postao je prava mjera fizičke distance. Nije bilo približavanja, nije bilo preskakanja, nije bilo dodira. Ipak, bilo je razgovora, podijeljenih strahova i briga, utješnih riječi i osmijeha te pokoja kikara mirisne kafe. Naravno, svatko je svoju kikaru oprao! Kako su mjere popuštale, a ipak još nije bilo vrijeme za ponovno prijeći zid, jedna od obitelji odlučila je organizirati pomalo drugačiji roštilj. Gdje drugo nego na zidu! Sunčani svibanjski dan bio je prilika za druženje i blagovanje na otvorenome, dakako uz pridržavanje epidemioloških mjera. Svaka je obitelj stajala u svom đardinu, a zid je dijelom postao trpeza. Neobično i lijepo iskustvo, uspomena ovjekovječena fotografijama.
Druženja na zidu bilo je i prije karantene. Bit će ih, bez sumnje, i dalje. Ona su se uistinu pokazala kao nešto stalno u promjenjivim vremenima. Godine prolaze, djeca postaju odrasli, odlaze i dolaze. Ipak, s druge strane zida uvijek netko prođe, preko tarace, kroz đardin. Prolazak je uvijek prilika za pozdrav, susret uz pokoju riječ koja razbija okove samoće. Ako ni o čem drugom, uvijek se može govoriti o vremenu! Suncu, kiši, oblacima. Ili vjetru, toga na Gorici ne nedostaje. Svjedočio je zid nebrojnim stiscima ruke, zagrljajima pa i pokojoj ogrebotini od lemuna koji raste tik pored zida. (Malo smeta u preskakanju, ali je lijep i plodan!) Svjedočio je puno, puno smijeha, a i pokojoj suzi. Svjedoči i dalje lijepoj priči o prijateljstvu, kumstvu i susjedstvu. Sve to u sjeni masline, uz buru i jugo u njezinim krošnjama, uz miris mora i soli - pod Goricom svetoga Vlaha, na njegovom dlanu i vazda pod njegovom zaštitom. I u karanteni, u drugačijim okolnostima i novoj ulozi - zid s Gorice koji razdvaja, ali i spaja!

Zidovi razdvajaju. Omeđuju. Pregrađuju. Oni su gotovo uvijek prepreka. No, na Gorici svetoga Vlaha postoji jedan sasvim neobičan zid. On doista pregrađuje, ali nikako nije prepreka. Dvije obitelji koje ga dijele, dok on dijeli njihove tarace i đardine, prelaze ga bez teškoća. Kod njih se kaže - preskaču. I to bez obzira na dob; od djece do none. Mora se priznati, preskakanje je olakšano skalama s jedne bande. Te male skale, naknadno dodane, vrlo su važne jer se zid zna prijeći i nekoliko puta dnevno. E, to su dobrosusjedski odnosi!
U vrijeme karantene zid se nije preskakao. Naprotiv, zid je dobio još jednu funkciju – postao je prava mjera fizičke distance. Nije bilo približavanja, nije bilo preskakanja, nije bilo dodira. Ipak, bilo je razgovora, podijeljenih strahova i briga, utješnih riječi i osmijeha te pokoja kikara mirisne kafe. Naravno, svatko je svoju kikaru oprao! Kako su mjere popuštale, a ipak još nije bilo vrijeme za ponovno prijeći zid, jedna od obitelji odlučila je organizirati pomalo drugačiji roštilj. Gdje drugo nego na zidu! Sunčani svibanjski dan bio je prilika za druženje i blagovanje na otvorenome, dakako uz pridržavanje epidemioloških mjera. Svaka je obitelj stajala u svom đardinu, a zid je dijelom postao trpeza. Neobično i lijepo iskustvo, uspomena ovjekovječena fotografijama.
Druženja na zidu bilo je i prije karantene. Bit će ih, bez sumnje, i dalje. Ona su se uistinu pokazala kao nešto stalno u promjenjivim vremenima. Godine prolaze, djeca postaju odrasli, odlaze i dolaze. Ipak, s druge strane zida uvijek netko prođe, preko tarace, kroz đardin. Prolazak je uvijek prilika za pozdrav, susret uz pokoju riječ koja razbija okove samoće. Ako ni o čem drugom, uvijek se može govoriti o vremenu! Suncu, kiši, oblacima. Ili vjetru, toga na Gorici ne nedostaje. Svjedočio je zid nebrojnim stiscima ruke, zagrljajima pa i pokojoj ogrebotini od lemuna koji raste tik pored zida. (Malo smeta u preskakanju, ali je lijep i plodan!) Svjedočio je puno, puno smijeha, a i pokojoj suzi. Svjedoči i dalje lijepoj priči o prijateljstvu, kumstvu i susjedstvu. Sve to u sjeni masline, uz buru i jugo u njezinim krošnjama, uz miris mora i soli - pod Goricom svetoga Vlaha, na njegovom dlanu i vazda pod njegovom zaštitom. I u karanteni, u drugačijim okolnostima i novoj ulozi - zid s Gorice koji razdvaja, ali i spaja!

Zidovi razdvajaju. Omeđuju. Pregrađuju. Oni su gotovo uvijek prepreka. No, na Gorici svetoga Vlaha postoji jedan sasvim neobičan zid. On doista pregrađuje, ali nikako nije prepreka. Dvije obitelji koje ga dijele, dok on dijeli njihove tarace i đardine, prelaze ga bez teškoća. Kod njih se kaže - preskaču. I to bez obzira na dob; od djece do none. Mora se priznati, preskakanje je olakšano skalama s jedne bande. Te male skale, naknadno dodane, vrlo su važne jer se zid zna prijeći i nekoliko puta dnevno. E, to su dobrosusjedski odnosi!
U vrijeme karantene zid se nije preskakao. Naprotiv, zid je dobio još jednu funkciju – postao je prava mjera fizičke distance. Nije bilo približavanja, nije bilo preskakanja, nije bilo dodira. Ipak, bilo je razgovora, podijeljenih strahova i briga, utješnih riječi i osmijeha te pokoja kikara mirisne kafe. Naravno, svatko je svoju kikaru oprao! Kako su mjere popuštale, a ipak još nije bilo vrijeme za ponovno prijeći zid, jedna od obitelji odlučila je organizirati pomalo drugačiji roštilj. Gdje drugo nego na zidu! Sunčani svibanjski dan bio je prilika za druženje i blagovanje na otvorenome, dakako uz pridržavanje epidemioloških mjera. Svaka je obitelj stajala u svom đardinu, a zid je dijelom postao trpeza. Neobično i lijepo iskustvo, uspomena ovjekovječena fotografijama.
Druženja na zidu bilo je i prije karantene. Bit će ih, bez sumnje, i dalje. Ona su se uistinu pokazala kao nešto stalno u promjenjivim vremenima. Godine prolaze, djeca postaju odrasli, odlaze i dolaze. Ipak, s druge strane zida uvijek netko prođe, preko tarace, kroz đardin. Prolazak je uvijek prilika za pozdrav, susret uz pokoju riječ koja razbija okove samoće. Ako ni o čem drugom, uvijek se može govoriti o vremenu! Suncu, kiši, oblacima. Ili vjetru, toga na Gorici ne nedostaje. Svjedočio je zid nebrojnim stiscima ruke, zagrljajima pa i pokojoj ogrebotini od lemuna koji raste tik pored zida. (Malo smeta u preskakanju, ali je lijep i plodan!) Svjedočio je puno, puno smijeha, a i pokojoj suzi. Svjedoči i dalje lijepoj priči o prijateljstvu, kumstvu i susjedstvu. Sve to u sjeni masline, uz buru i jugo u njezinim krošnjama, uz miris mora i soli - pod Goricom svetoga Vlaha, na njegovom dlanu i vazda pod njegovom zaštitom. I u karanteni, u drugačijim okolnostima i novoj ulozi - zid s Gorice koji razdvaja, ali i spaja!

Zidovi razdvajaju. Omeđuju. Pregrađuju. Oni su gotovo uvijek prepreka. No, na Gorici svetoga Vlaha postoji jedan sasvim neobičan zid. On doista pregrađuje, ali nikako nije prepreka. Dvije obitelji koje ga dijele, dok on dijeli njihove tarace i đardine, prelaze ga bez teškoća. Kod njih se kaže - preskaču. I to bez obzira na dob; od djece do none. Mora se priznati, preskakanje je olakšano skalama s jedne bande. Te male skale, naknadno dodane, vrlo su važne jer se zid zna prijeći i nekoliko puta dnevno. E, to su dobrosusjedski odnosi!
U vrijeme karantene zid se nije preskakao. Naprotiv, zid je dobio još jednu funkciju – postao je prava mjera fizičke distance. Nije bilo približavanja, nije bilo preskakanja, nije bilo dodira. Ipak, bilo je razgovora, podijeljenih strahova i briga, utješnih riječi i osmijeha te pokoja kikara mirisne kafe. Naravno, svatko je svoju kikaru oprao! Kako su mjere popuštale, a ipak još nije bilo vrijeme za ponovno prijeći zid, jedna od obitelji odlučila je organizirati pomalo drugačiji roštilj. Gdje drugo nego na zidu! Sunčani svibanjski dan bio je prilika za druženje i blagovanje na otvorenome, dakako uz pridržavanje epidemioloških mjera. Svaka je obitelj stajala u svom đardinu, a zid je dijelom postao trpeza. Neobično i lijepo iskustvo, uspomena ovjekovječena fotografijama.
Druženja na zidu bilo je i prije karantene. Bit će ih, bez sumnje, i dalje. Ona su se uistinu pokazala kao nešto stalno u promjenjivim vremenima. Godine prolaze, djeca postaju odrasli, odlaze i dolaze. Ipak, s druge strane zida uvijek netko prođe, preko tarace, kroz đardin. Prolazak je uvijek prilika za pozdrav, susret uz pokoju riječ koja razbija okove samoće. Ako ni o čem drugom, uvijek se može govoriti o vremenu! Suncu, kiši, oblacima. Ili vjetru, toga na Gorici ne nedostaje. Svjedočio je zid nebrojnim stiscima ruke, zagrljajima pa i pokojoj ogrebotini od lemuna koji raste tik pored zida. (Malo smeta u preskakanju, ali je lijep i plodan!) Svjedočio je puno, puno smijeha, a i pokojoj suzi. Svjedoči i dalje lijepoj priči o prijateljstvu, kumstvu i susjedstvu. Sve to u sjeni masline, uz buru i jugo u njezinim krošnjama, uz miris mora i soli - pod Goricom svetoga Vlaha, na njegovom dlanu i vazda pod njegovom zaštitom. I u karanteni, u drugačijim okolnostima i novoj ulozi - zid s Gorice koji razdvaja, ali i spaja!