Polažem cvijeće i palim svijeće za Vukovar.
Prije Božića upalit ću četiri svijeće na četiri strane svijeta ovog planeta.
Prvu ću upaliti na sjeveru za Zagreb, jer dolazi On svijetlo.
Drugu ću upaliti na jugu za Dubrovnik da svjedočimo istinu.
Treću ću svijeću upaliti na istoku za Vukovar i Ovĉaru da ima moć praštanja. Četvrtu ću svijeću upaliti na zapadu za Knin i
Škabrnju da dobiju obilje
milosti.
Znam! Rušili su, palili su, ubijali su, silovali su sve u ime pravoslavlja i velike srbije.
Bože oprosti im jer su znali što rade i otključaj im začahurenu dušu straha od vlastite smrti i propasti.
Prolivena crvena krv ljubavi živi u koloni sjećanja, jer su bijeli križevi Ovčare otkupili muku i patnju mog naroda, a plave
dunavske vode isprale rane prošlosti.
Čuva vučedolska golubica svoje gnijezdo na cvjetnom vijencu hrvatske ravnice. Zlati se kruna djedovine koju obasjava uzavreli
plamen blagoslovljenog
tamjana za pomazanje vječne Hrvatske.
Razlog nastanka poslanice je zabrinutost za naš planet kojeg svakodnevno uništavamo i, ako se ovako nastavimo ponašati, priroda će nas nemilosrdno kazniti. Dokaz toga je ova pandemija koju nam je priroda poslala u obliku virusa jer Bog sve oprašta, dragi prijatelj ponekad, a priroda nikad. Mi smo dio prirode i neshvatljivo uništavamo biljni i životinjski svijet. Pjesme su nastale temeljem toga da sam odgajan u vjerskom okruženju i svu milost koju dobivam od Boga preko sv. Duha u potpunosti me čini boljom osobom, tako da su za mene svi ljudi kao braća i sestre. Put križa sam poistovjetio s kalvarijom moga grada i moga naroda. Moja uzrečica glasi: Voli, ljubi, vjeruj i drugome se u punoći daruj. 21. listopada 2020 napisao sam pjesmu naslova Prijatelj na odlasku koja opisuje rastanak sa školskim prijateljem. Istina koja živi u svima nama do kraja jer ćemo svi doći na red. 2. studenog 2020. napisao sam pjesmu naslova Dušni dan, kao spomen na umrle koji su usnuli obasjani svjetlom Božjeg lica. Srijeda je, 18. studenog 2020., državni praznik, kolona sjećanja na žrtve Vukovara kada je srpska vojska okupirala grad u ime pravoslavlja i Velike Srbije uz blagoslov međunarodne zajednice. Iako su znali da su se Republika Slovenija i Republika Hrvatska 25. lipnja 1991 odcijepile od SFRJ pozivajući se na ustav iz 1974. g., izvršena je agresija na RH, a naše državne institucije nisu tužile RS za ratnu odštetu i ratne zločine do današnjeg dana. Petak je 20. studenog 2020., sjećam se s tugom u srcu velike tragedije hrvatskog naroda kada su prije 29 godina srpski zločinci izveli civile i ranjenike iz ratne bolnice i na zvjerski i mučenički način ubili najveće hrvatske domoljube.
Legao sam u postelju. Uskoro će svi Sveti odzvoniti ponoć dušama.
Njihovi mirisni glasovi ponizne dobrote blagoslivljaju Gospodina
koji je uskrsnuo.
Nebeske orgulje počinju svirati.
Munje obasjavaju plesni podij.
Ljubav oblaka spaja ritmičku grmljavinuu tom zagrljaju vječne radosti.
Noćna kiša samoće ispire posljednji grijeh svetog dana.
Ponoć je. Molitvom se sjećam svih mrtvih koji su usnuli.
To je trenutak propitkivanja samoga sebe.
U djetinjstvu sam bio gladan i siromašan duhom i nadam se da ću se jednog
nasititi.
Mirio sam ljude u svađi kao mirotvorac. Bio sam milosrdan prema slabijima od sebe.
Prognali su me zbog vjerske istine koja oslobađa.
Ne znam kakva će mi biti plaća na nebesima.
Vjerujem da će krotki baštiniti muku, smrt I uskrsnuće Gospodina.
Pitam se na kraju ovog puta hoće li moja plava krizantema beznađa moći čista
srca pogledati Gospodina pravo u oči.
Volimo svoje, poštujmo tuđe da nam vjerski mir u domove uđe.
Razlog nastanka poslanice je zabrinutost za naš planet kojeg svakodnevno uništavamo i, ako se ovako nastavimo ponašati, priroda će nas nemilosrdno kazniti. Dokaz toga je ova pandemija koju nam je priroda poslala u obliku virusa jer Bog sve oprašta, dragi prijatelj ponekad, a priroda nikad. Mi smo dio prirode i neshvatljivo uništavamo biljni i životinjski svijet. Pjesme su nastale temeljem toga da sam odgajan u vjerskom okruženju i svu milost koju dobivam od Boga preko sv. Duha u potpunosti me čini boljom osobom, tako da su za mene svi ljudi kao braća i sestre. Put križa sam poistovjetio s kalvarijom moga grada i moga naroda. Moja uzrečica glasi: Voli, ljubi, vjeruj i drugome se u punoći daruj. 21. listopada 2020 napisao sam pjesmu naslova Prijatelj na odlasku koja opisuje rastanak sa školskim prijateljem. Istina koja živi u svima nama do kraja jer ćemo svi doći na red. 2. studenog 2020. napisao sam pjesmu naslova Dušni dan, kao spomen na umrle koji su usnuli obasjani svjetlom Božjeg lica. Srijeda je, 18. studenog 2020., državni praznik, kolona sjećanja na žrtve Vukovara kada je srpska vojska okupirala grad u ime pravoslavlja i Velike Srbije uz blagoslov međunarodne zajednice. Iako su znali da su se Republika Slovenija i Republika Hrvatska 25. lipnja 1991 odcijepile od SFRJ pozivajući se na ustav iz 1974. g., izvršena je agresija na RH, a naše državne institucije nisu tužile RS za ratnu odštetu i ratne zločine do današnjeg dana. Petak je 20. studenog 2020., sjećam se s tugom u srcu velike tragedije hrvatskog naroda kada su prije 29 godina srpski zločinci izveli civile i ranjenike iz ratne bolnice i na zvjerski i mučenički način ubili najveće hrvatske domoljube.
Prijatelj na odlasku sjeća se davnih dana.
Oči mu odjednom zablistaše.
Riječi glatko klize iz grla istvaraju harmoniju jedne živuće dobrote.
Smiješak stalno prati tu bezbrižnu prolazeću mladost.
Ne postoji zarez, točka, uskličnik ili upitnik.
Sve je obojano postojanošću, ali on ne misli tako.
To je zloćudni rak. Došao je trenutak.
Dovoljna je samo jedna riječ smrt koja mora rastaviti trenutak za vječni kutak. Molio sam sam krunicu svaki dan, ali Svemogući
moju molitvu nije uslišio.
Prijatelj na odlasku čuje svoj glas.
Posljednji put zatvara umorne kapke nad pročitanom knjigom života.
Razlog nastanka poslanice je zabrinutost za naš planet kojeg svakodnevno uništavamo i, ako se ovako nastavimo ponašati, priroda će nas nemilosrdno kazniti. Dokaz toga je ova pandemija koju nam je priroda poslala u obliku virusa jer Bog sve oprašta, dragi prijatelj ponekad, a priroda nikad. Mi smo dio prirode i neshvatljivo uništavamo biljni i životinjski svijet. Pjesme su nastale temeljem toga da sam odgajan u vjerskom okruženju i svu milost koju dobivam od Boga preko sv. Duha u potpunosti me čini boljom osobom, tako da su za mene svi ljudi kao braća i sestre. Put križa sam poistovjetio s kalvarijom moga grada i moga naroda. Moja uzrečica glasi: Voli, ljubi, vjeruj i drugome se u punoći daruj. 21. listopada 2020 napisao sam pjesmu naslova Prijatelj na odlasku koja opisuje rastanak sa školskim prijateljem. Istina koja živi u svima nama do kraja jer ćemo svi doći na red. 2. studenog 2020. napisao sam pjesmu naslova Dušni dan, kao spomen na umrle koji su usnuli obasjani svjetlom Božjeg lica. Srijeda je, 18. studenog 2020., državni praznik, kolona sjećanja na žrtve Vukovara kada je srpska vojska okupirala grad u ime pravoslavlja i Velike Srbije uz blagoslov međunarodne zajednice. Iako su znali da su se Republika Slovenija i Republika Hrvatska 25. lipnja 1991 odcijepile od SFRJ pozivajući se na ustav iz 1974. g., izvršena je agresija na RH, a naše državne institucije nisu tužile RS za ratnu odštetu i ratne zločine do današnjeg dana. Petak je 20. studenog 2020., sjećam se s tugom u srcu velike tragedije hrvatskog naroda kada su prije 29 godina srpski zločinci izveli civile i ranjenike iz ratne bolnice i na zvjerski i mučenički način ubili najveće hrvatske domoljube.
Kako bi to bilo lijepo kada bi kreposni duh čule nevjerne uši.
Cvjetne bi doline upile rosu neba.
Nebeska munja bi progovorila iz zavjetne škrinje.
Kiša još oplakuje nesretnu ljubav,
A valovi nade plovili bi morskim pučinama.
Hobotnica pleše posljednji ljubavni ples mora.
Losos se vraća oplodnji svoje smrti,
A rika šume priprema košutu na parenje.
Ponovno će svitanje zore buditi jutro
Podnevno sunce će obasjati mudre oči,
A ptičji će pjev sumraka pozvati noć na počinak.
Kako bi to bilo lijepo.
Rane su vruće
Gomila viče raspni
Krvavu vodu
Svlače mu halje
Oholi ljudi režu
Vjerni plač majke
Sjaj u visini
Vazmena bol svjetlosti
Gleda mrak zemlje
Čuje se pjesma
A uskrsni križ pjeva
Hvalite Boga
Razlog nastanka poslanice je zabrinutost za naš planet kojeg svakodnevno uništavamo i, ako se ovako nastavimo ponašati, priroda će nas nemilosrdno kazniti. Dokaz toga je ova pandemija koju nam je priroda poslala u obliku virusa jer Bog sve oprašta, dragi prijatelj ponekad, a priroda nikad. Mi smo dio prirode i neshvatljivo uništavamo biljni i životinjski svijet. Pjesme su nastale temeljem toga da sam odgajan u vjerskom okruženju i svu milost koju dobivam od Boga preko sv. Duha u potpunosti me čini boljom osobom, tako da su za mene svi ljudi kao braća i sestre. Put križa sam poistovjetio s kalvarijom moga grada i moga naroda. Moja uzrečica glasi: Voli, ljubi, vjeruj i drugome se u punoći daruj. 21. listopada 2020 napisao sam pjesmu naslova Prijatelj na odlasku koja opisuje rastanak sa školskim prijateljem. Istina koja živi u svima nama do kraja jer ćemo svi doći na red. 2. studenog 2020. napisao sam pjesmu naslova Dušni dan, kao spomen na umrle koji su usnuli obasjani svjetlom Božjeg lica. Srijeda je, 18. studenog 2020., državni praznik, kolona sjećanja na žrtve Vukovara kada je srpska vojska okupirala grad u ime pravoslavlja i Velike Srbije uz blagoslov međunarodne zajednice. Iako su znali da su se Republika Slovenija i Republika Hrvatska 25. lipnja 1991 odcijepile od SFRJ pozivajući se na ustav iz 1974. g., izvršena je agresija na RH, a naše državne institucije nisu tužile RS za ratnu odštetu i ratne zločine do današnjeg dana. Petak je 20. studenog 2020., sjećam se s tugom u srcu velike tragedije hrvatskog naroda kada su prije 29 godina srpski zločinci izveli civile i ranjenike iz ratne bolnice i na zvjerski i mučenički način ubili najveće hrvatske domoljube.
Svako svakoga jede kad iskusan dan mladu žrtvu krade,
Da potomstvu svome dade.
Sob ljetnu pašu pase, muk tundre vruću krv lije,
Životinjske osobine iz grla rupe čovjek pije.
Pada munja neba. Rasplamsava sjaj vatre
Dok žalosni oganj plače. Losos na putu žuri. Grizli
Čeka u vodi. Ručak sa slasnom ikrom. Niz rijeku
Krokodil čeka. Bivol žeđ gasi. Za nogu ga lovi. U
Dubokoj se vodi guši. U šumi zmija jezikom snima.
Ugriz otrovnog zuba. Ukočen štakor cvili. Posljednje
Zbogom. Visoko u zraku orao oštro gleda. Janje leži
Na podu. Kljunom kljuca tuđu bol. Lija se šulja. Zeko
Šeta po polju. Već je ručak u trbuhu. Rijeka se ulijeva
U more. Hobotnica siše posljednjeg raka. Ne mijenja više
Boju. Ostavlja oproštajni ples. Sretna umire. Svako nosi
Svoj križ. U nama pale vatru vječnog ognja.
Virus sam raste
Blokiran dušnik grla
Dah bez povratka
Šišmiš ga nosi
Napadnut imunitet
A on kod krade
Mrtva osama
Usamljeno gleda spas
Žive samoće
Oko trokuta
Gleda živi križ smrti
Uskrslog Krista
Razlog nastanka poslanice je zabrinutost za naš planet kojeg svakodnevno uništavamo i, ako se ovako nastavimo ponašati, priroda će nas nemilosrdno kazniti. Dokaz toga je ova pandemija koju nam je priroda poslala u obliku virusa jer Bog sve oprašta, dragi prijatelj ponekad, a priroda nikad. Mi smo dio prirode i neshvatljivo uništavamo biljni i životinjski svijet. Pjesme su nastale temeljem toga da sam odgajan u vjerskom okruženju i svu milost koju dobivam od Boga preko sv. Duha u potpunosti me čini boljom osobom, tako da su za mene svi ljudi kao braća i sestre. Put križa sam poistovjetio s kalvarijom moga grada i moga naroda. Moja uzrečica glasi: Voli, ljubi, vjeruj i drugome se u punoći daruj. 21. listopada 2020 napisao sam pjesmu naslova Prijatelj na odlasku koja opisuje rastanak sa školskim prijateljem. Istina koja živi u svima nama do kraja jer ćemo svi doći na red. 2. studenog 2020. napisao sam pjesmu naslova Dušni dan, kao spomen na umrle koji su usnuli obasjani svjetlom Božjeg lica. Srijeda je, 18. studenog 2020., državni praznik, kolona sjećanja na žrtve Vukovara kada je srpska vojska okupirala grad u ime pravoslavlja i Velike Srbije uz blagoslov međunarodne zajednice. Iako su znali da su se Republika Slovenija i Republika Hrvatska 25. lipnja 1991 odcijepile od SFRJ pozivajući se na ustav iz 1974. g., izvršena je agresija na RH, a naše državne institucije nisu tužile RS za ratnu odštetu i ratne zločine do današnjeg dana. Petak je 20. studenog 2020., sjećam se s tugom u srcu velike tragedije hrvatskog naroda kada su prije 29 godina srpski zločinci izveli civile i ranjenike iz ratne bolnice i na zvjerski i mučenički način ubili najveće hrvatske domoljube.
Životari iz dana u dan. Svoj kalež spasenja pij.
Još traje nada. Masnom gazdi papreni govor.
Jezik riga vatru. Sječa šume tiho umire.
Spavaju groblja bez riječi. Lažan pogled
očiju iskrena obećanja radniku poklanja
utjehu gluhe istine. Cinični smijeh isplate
krvavi znoj curi iz zarađenog novca.
Plaća na čekanju. Ministar rada pospan objašnjava.
Napisan mu govor zijeva. Pratnjaga gura.
Grmi prokletstvo. Bujica duh kuće odnosi.
Poplavna voda pije smrt. Prošle su Sušne godine.
Munje munjevito prolijevaju gnjev.
Upisana je kazna praznim rukama.
Na valovima jagoda pleše šlag pjene u ruci bogataša.
Iz mora suha usta gledaju svečani bal.
Sviraju rebra živih kostura. Ministar maše.
More staru pjesmu gudi. Vrećice srama plivaju, a radnička klasa drijema.
Razlog nastanka poslanice je zabrinutost za naš planet kojeg svakodnevno uništavamo i, ako se ovako nastavimo ponašati, priroda će nas nemilosrdno kazniti. Dokaz toga je ova pandemija koju nam je priroda poslala u obliku virusa jer Bog sve oprašta, dragi prijatelj ponekad, a priroda nikad. Mi smo dio prirode i neshvatljivo uništavamo biljni i životinjski svijet. Pjesme su nastale temeljem toga da sam odgajan u vjerskom okruženju i svu milost koju dobivam od Boga preko sv. Duha u potpunosti me čini boljom osobom, tako da su za mene svi ljudi kao braća i sestre. Put križa sam poistovjetio s kalvarijom moga grada i moga naroda. Moja uzrečica glasi: Voli, ljubi, vjeruj i drugome se u punoći daruj. 21. listopada 2020 napisao sam pjesmu naslova Prijatelj na odlasku koja opisuje rastanak sa školskim prijateljem. Istina koja živi u svima nama do kraja jer ćemo svi doći na red. 2. studenog 2020. napisao sam pjesmu naslova Dušni dan, kao spomen na umrle koji su usnuli obasjani svjetlom Božjeg lica. Srijeda je, 18. studenog 2020., državni praznik, kolona sjećanja na žrtve Vukovara kada je srpska vojska okupirala grad u ime pravoslavlja i Velike Srbije uz blagoslov međunarodne zajednice. Iako su znali da su se Republika Slovenija i Republika Hrvatska 25. lipnja 1991 odcijepile od SFRJ pozivajući se na ustav iz 1974. g., izvršena je agresija na RH, a naše državne institucije nisu tužile RS za ratnu odštetu i ratne zločine do današnjeg dana. Petak je 20. studenog 2020., sjećam se s tugom u srcu velike tragedije hrvatskog naroda kada su prije 29 godina srpski zločinci izveli civile i ranjenike iz ratne bolnice i na zvjerski i mučenički način ubili najveće hrvatske domoljube.
U ovoj teškoj situaciji za čovječanstvo i planet koji nam je jedini pravi dom zbog neodgovornog ponašanja ljudi život je ugrožen
tj. konačno moramo početi poštivati prirodne, Božje i građanske zakone. Prokletstvo možemo pobijediti jedino ljubavlju jedni
prema drugima i da pružimo ispruženu ruku kako bi osjetili tuđu patnju i muku. Razne politike i oholi svjetski moćnici koji
žive samo za profit i novac stići će ih kad tad smrtni lovac. Želio bih s molitvom zagrliti sve da ostanemo razboriti i
duhovno stabilni u ovom nesigurnom vremenu. Molim zagovor sv . Vlaha da čuva gladne, žedne, bolesne, stare, beskućnike, a
pogotovo najmlađe i posebna zahvala onima koji nesebično žrtvuju svoj život za spas drugih. Ne bojmo se jer jedini virus koji
se ne može pobijediti je virus smrti. U nastavku Vam šaljem dvije pjesme koje sam napisao prije jedanaest mjeseci "
Životarenje iz dana u dan, Svako svakoga jede" i četiri haiku pjesme koje sam napisao prije četiri dana. Budući da smo svi
bombardirani vijestima o ovome virusu moja žudnja je neutaživa sve dok se ne spasi i posljednja izgubljena duša od ovog
gladnog virusa. Upoznaj sebe da drugi ne brine za tebe. Volimo, ljubimo, vjerujmo i drugima se u punoći darujmo, jer je sve
lijepo i različito. Zato ostanimo doma da nam ne dođe do kućnog brodoloma.
Mir i dobro,
Ratimir Vlaho Carević
Razlog nastanka poslanice je zabrinutost za naš planet kojeg svakodnevno uništavamo i, ako se ovako nastavimo ponašati, priroda će nas nemilosrdno kazniti. Dokaz toga je ova pandemija koju nam je priroda poslala u obliku virusa jer Bog sve oprašta, dragi prijatelj ponekad, a priroda nikad. Mi smo dio prirode i neshvatljivo uništavamo biljni i životinjski svijet. Pjesme su nastale temeljem toga da sam odgajan u vjerskom okruženju i svu milost koju dobivam od Boga preko sv. Duha u potpunosti me čini boljom osobom, tako da su za mene svi ljudi kao braća i sestre. Put križa sam poistovjetio s kalvarijom moga grada i moga naroda. Moja uzrečica glasi: Voli, ljubi, vjeruj i drugome se u punoći daruj. 21. listopada 2020 napisao sam pjesmu naslova Prijatelj na odlasku koja opisuje rastanak sa školskim prijateljem. Istina koja živi u svima nama do kraja jer ćemo svi doći na red. 2. studenog 2020. napisao sam pjesmu naslova Dušni dan, kao spomen na umrle koji su usnuli obasjani svjetlom Božjeg lica. Srijeda je, 18. studenog 2020., državni praznik, kolona sjećanja na žrtve Vukovara kada je srpska vojska okupirala grad u ime pravoslavlja i Velike Srbije uz blagoslov međunarodne zajednice. Iako su znali da su se Republika Slovenija i Republika Hrvatska 25. lipnja 1991 odcijepile od SFRJ pozivajući se na ustav iz 1974. g., izvršena je agresija na RH, a naše državne institucije nisu tužile RS za ratnu odštetu i ratne zločine do današnjeg dana. Petak je 20. studenog 2020., sjećam se s tugom u srcu velike tragedije hrvatskog naroda kada su prije 29 godina srpski zločinci izveli civile i ranjenike iz ratne bolnice i na zvjerski i mučenički način ubili najveće hrvatske domoljube.
